1. Zašto ste se odlučili baš za pisanje knjiga?
Uvijek sam volio čitati fantastične priče pa sam jednog dana pomislio kako bih i ja mogao nešto napisati. U 5. razredu osnovne škole smo za školsku zadaću trebali napraviti nekakvu priču, ne znam je li trebala biti fantastična ili tko je kako htio. Ja sam napisao fantastičnu priču i ispisao sam četiri i pol stranice. To je bila moja prva priča.
2. Jeste li oduvijek htjeli postati pisac?
Nisam, htio sam postati policajac, poštar, vatrogasac i krovopokrivač – to mi se činilo jako zanimljivim.
3. Jeste li u knjizi Pekinezer Princ glavni lik inspiriran Vašim psom pekinezerom?
Upravo tako, to je baš naš pas! Zove se Princ i tako i izgleda kako je nacrtan na naslovnoj stranici. Poslao sam fotografiju ilustratorici Petri i ona je točno po njegovoj fotografiji nacrtala kako izgleda.
4. Kako su reagirali Vaši roditelji kad ste im rekli da se želite baviti pisanjem?
Hm, pa nisam im nikad ni rekao da se želim baviti time, nego sam samo nešto napisao i rekao im: „Evo, ja sam nešto napisao''. I to je to, dakle komentara nije bilo, nikakvih posebnih, nisam se morao boriti s njima ili im nešto objašnjavati.
5. Jeste li se na početku pisanja nadali da će Vaše knjige postati uspješnice?
Naravno, svatko tko piše se nada tome da će mu knjige biti uspješne, u smislu toga da ih ljudi čitaju i da ih ljudi žele čitati.
6. Koliko vremena Vam je trebalo da započnete pisati svoju prvu knjigu? Kako ste dobili inspiraciju za nju?
Prvu knjigu u životu napisao sam za odrasle, zove se: „Oklada o Titaniku''. Davno je izašla, 2006. godine. Razlog zašto sam ju napisao je taj što sam počeo raditi na fakultetu i dobio sam zadatak da predajem književnost i onda mi se činilo da bi bilo dobro da ako već predajem književnost, da onda nešto i napišem. Obično se tako dogodi da na fakultetu neki predaju književnost, a nisu napisali nijedno književno djelo.
7. Kad biste mogli biti lik u jednoj od svojih knjiga, u kojoj biste bili?
Uh, zmaj – iz knjige „Zmaj ispod staroga grada'', koji se zove Zmajko, a Nika kaže da je to glupo ime.
8. Jeste li ostvarili svoj najveći san iz djetinjstva?
Moram se prvo sjetiti koji je bio moj najveći san u djetinjstvu! Nisam 100% siguran. Tamo negdje u osnovnoj školi, dakle već u 7. razredu, htio sam postati profesor ili učitelj povijesti i onda s obzirom da mi je engleski išao dobro, pomislio sam: „Pa dobro, ili povijest ili engleski''. I onda sam na kraju ipak postao profesor i engleskog i njemačkog jezika. Možemo reći da je jedan od tih snova ostvaren jer ovo s poštarom, krovopokrivačem, policajcem i vatrogascem - to nije ostvareno nikad.
9. Koliko ste vremena kad ste bili dijete trošili na učenje, a koliko na igru u usporedbi s današnjom djecom?
Hm, sad se ne mogu sjetiti koliko sam točno trošio na učenje. Mislim, dosta sam ja to shvatio na satu, tako da ja mislim da više od pola sata nisam trošio na učenje i nisam mogao shvatiti neke cure koje su rekle da su učile po 6 sati, a jedna cura iz mog razreda rekla je kako je učila po 9 sati svaki dan i to mi je izgledalo nevjerojatno jer sam ja trošio pola sata, a onda se igrao. Onda nije bilo kompjutora, nije bilo toliko filmova i serija i ako bi bila neka zanimljiva serija, onda bi to gledali svi klinci u susjedstvu, a drugi dan bi se to igrali, podijelili bi si uloge, tako je to obično bilo.
11. Koja Vam je bila najdraža igra kao djetetu?
Često smo se igrali nekakvih borbi, imali bismo puške, mačeve i to koje smo si kupili na proščenju tu u Donjoj Dubravi, ali ja mislim da sam najviše uživao u igranju autićima, onim malim autićima s kojima se dečki uvijek igraju. Imali smo ih sigurno preko 100, to mi je, ja mislim, bilo najbolje.
12. Imate li najdražu knjigu? Koju?
Hm, najdražu knjigu… Koja bi to mogla biti? Teško mi je to reći. Uf, baš teško pitanje. O tome baš trebam razmišljati. Kad sam bio u osnovnoj školi, volio sam Koka i njegove avanture. Još tada nisu bile izdane „Koko i duhovi'', „Koko u Parizu'', „Zagonetni dječak'', iako su bile napisane. Možda i jesu, možda mi nitko nije rekao da je to isti Koko, pa nisam skužio. Onda je tu Kušanova knjiga „Lažeš Melita'' – to je bila jako dobra knjiga! Govori o jednoj djevočici koja see zvala Melita i koja je puno lagala. Ja sam to dva puta čitao, iz čistog mira! Zatim, „Pipi Duga Čarapa'' i „Vlak u snijegu''. Dakle, moralo je biti nešto pustolovno, nešto se moralo događati, a onda kasnije, u srednjoj školi, tu je već bilo svakojakih fantastičnih knjiga. Na primjer, pisac Frank Herbert je napisao knjigu po kojoj je sniman film „Pješčani planet''. Film je snimljen baš nedavno i postigao je veliki uspjeh. U srednjoj školi sam čitao fantastične knjige, a na fakultetu su došle i ove ozbiljnije knjige. Thomas Mann je odličan njemački pisac, a njegova najpoznatija knjiga je „Čarobni brijeg''. Knjiga nema veze s magijom, samo se tako zove i meni je odlična.
13. Koji je Vaš uzor među poznatim književnicima?
Od svakog sam književnika nešto pokupio. Nisam rekao: 
Evo, sada ću ja pisati baš kao on'', nego nešto od svakog uzmem. Recimo - Harry Potter – tu sam ukrao ideju da se radnja u drugoj knjizi dešava druge godine, kako se tamo događa 7 godina i 7 knjiga, tako moji likovi idu u školu 8 godina, dakle, mora biti 8 knjiga.
14. Kad biste morali birati između svojih knjiga, koju biste izdvojili kao najdražu?
Na to ne mogu odgovoriti, to su kao moja djeca, dakle ovo troje, četvrto na putu, peto i šesto već napisano, a sedmo i osmo se pišu u glavi. Već znam zadnju rečenicu 8. knjige. Znam zadnja 3 poglavlja i što će biti zadnja rečenica koju izgovara tko? - Pa Vatroslav, naravno.
15. Odakle Vam ideja da u svoje knjige uvedete mitologiju?
To se desilo slučajno. Nisam mislio pisati o tome, nego je moj sin trebao napisati neku legendu za u školskoj zadaći – onda smo mi napisali tu detektivsku priču. Meni se to činilo baš kao super priča, onako, baš smo ju lijepo napisali. Možete ju pronaći na Facebook stranici Zmajeva družina, zove se: „Flavijan Lampaš, privatni detektiv''. Tako smo ju lijepo napisali da mi se činilo: „Evo, imamo tako lijepu legendu, a nitko o njoj ne piše! Možda se tu tamo nađe neki kratki sastavak o tome, obično napisan u školi, zato sam ja onda napisao pravu knjigu o tome.
16. Jeste li kao dijete čitali grčke mitove i koji vam je bio najdraži?
Jesam, da, volio sam ih čitati i to je došlo vjerojatno jer mi je baka uvijek govorila i o grčkim i našim mitovima i jako sam volio slušati njene priče.
17. Imate li u planu napisati novu knjigu i hoće li se njena radnja vezati se za Međimurje?
Da, pišem novu knjigu i naravno, bit će vezana za Međimurje. Cijelu knjigu imam isplaniranu i već znam zadnju rečenicu i posljednjih nekoliko poglavlja, a sad to još treba napisati. Knjiga će izaći vjerojatno u prvim mjesecima 2023. godine.
18. Koji Vam je posao draži, posao sveučilišnog profesora ili posao pisca?
Kod nas u Hrvatskoj biti pisac je hobi, znači, moj primarni posao je biti profesor engleskog jezika. Što bih ja radije, to je teško reći, kako kada. Nekad mi se sviđa raditi sa studentima, a nekad mi se baš sviđa biti u sobi i nešto izmišljati, neke priče. Zapravo ovisi o tome kako sam kad raspoložen.
19. Je li Vam drago što ste posjetili školu u mjestu odakle potječu Vaši preci?
Naravno da mi je drago! U Donjoj Dubravi još imam rodbinu koju posjećujem.
20. Imate li kakav savjet za svoje čitatelje, ali i buduće pisce među njima?
Budućim piscima, ako ih ima, a sigurno ih ima, savjetujem da ne počnu pisati, a da nisu sve isplanirali! Prije nego napišu prvu rečenicu, moraju znati kako glasi posljednja rečenica i ako to ne znaju, može se dogoditi da počnu pisati i onda zaglave i ne znaju što dalje. Dakle, uvijek planirati i raditi natuknice.
Ramona Matotek i Nesa Ribić, 8.b
.jpg)
